naše usluge:




 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

...lokacija / FOLKLOR / TRADICIJSKA GLAZBALA

- sav materijal preuzet sa stranice Stjepana Večkovića http://www.gajde.com

 

 

DIPLICA

 

 Diplice od trstike

 

Diplica je prastaro, jednostavno glazbalo koje je u raznim varijantama bilo svirano u mnogim hrvatskim krajevima, a do danas se zadržalo još jedino u Slavoniji i Baranji. Diplica je najčešće izrađena od trstike (premda može biti izrađena i od bazge, slame, pa i guščjeg pera), a sastoji se od prebiraljke na kojoj se nalazi nekoliko (najčešće pet) rupica za prebiranje i piska s jednostrukim udarnim jezičkom također izrađenim od trstike. Diplice se najčešćeSviroke (otoci Olib i Silba) izrađuju u E tonalitetu (u tom slučaju su tonovi diplice: E, Fis, Gis, A, H i Cis ), a mogu se izraditi i u C, D, F i G tonalitetu.
Posebnom tehnikom sviranja, te zbog specifičnih mogućnosti tog glazbala, može se postići efekt dvoglasnog sviranja.
Diplica je preteča gajdi, duda, šurli, te raznih vrsta mihova, i premda je vrlo jednostavna gotovo začuđuje bogatstvom i ljepotom zvuka koji proizvodi.
Na slici lijevo su diplice od trstike, a na slici desno su sviroke s otoka Silbe izrađene od stabljike raži. Takve svirale su se sve donedavno svirale na otocima Olibi i Silbi, te na Rabu. Interesantno je da su sviroke svirale isključivo žene i to kada bi išle u žetvu. Za razliku od svih ostalih vrsta diplica u Hrvatskoj, na svirokama je pisak zarezivan prema gore, kao na sličnim sviralama na Bliskom istoku što ukazuje na izuzetnu starost tih svirala u hrvatskoj tradiciji.

© Copyright by Stjepan Večković

 

GAJDE

 


Gajde su glazbalo koje se sastoji od štavljene kozje mješine te gajdunice, naška, roga, dulca i trubnja (bordun, burdon, prdaljka) koji su izrađeni od drveta. Unutar gajdi, u gajdunici i trubnju nalaze se piskovi s jednostrukim udarnim jezičkom, izrađeni od trstike ili bazge. U svirali (gajdunici) nalaze se dva piska, što je tipično za sva starohrvatska glazbala s mješinom, osim duda koje u svirali imaju čak tri ili četiri piska. U trubnju ili bordunu nalazi se jedan pisak koji daje osnovni, duboki ton gajdi. Drveni dijelovi često su ukrašavani kositrom. 

Gajde se, u današnje vrijeme, najčešće izrađuju u E tonalitetu (iznimno u D ili F tonalitetu). Tonovi koji mogu biti izvedeni na gajdama E tonaliteta su: duboki ležeći ton E (bordun), osnovni ton E i kvarta H (desna, prateća strana gajdunice), te tonovi E, Fis, Gis, A, H i Cis (lijeva, melodijska strana gajdunice). Gajde sviramo tako da kroz dulac upuhujemo zrak u mješinu koja se drži pod lijevom rukom i pritišće; trubanj se prebaci preko lijevog ramena, a obje se ruke koriste za sviranje na gajdunici.

 

Svirka na gajdama je najčešće razigrana i vesela, a uz gajde se često i pjevalo. Nekada se nisu mogli zamisliti svatovi ili bilo kakvo drugo veselje bez gajdaša.

Nisu sve gajde iste i u nekim područjima (Slavonija, Baranja) postoje razlike u izradi nekih dijelova (prvenstveno roga), a prema tome i u tehnici sviranja. Gajde su vrlo staro glazbalo koje se nekada sviralo širom Baranje, Slavonije te u istočnijim dijelovima Posavine i Podravine.

© Copyright by Stjepan Večković

 

 

 

 

DUDE ( uvod )

Dude su prekrasno staro glazbalo, tipa gajdi, koje je u našim krajevima gotovo potpuno nestalo, a sve donedavno su dude svirane u Bilogori, Moslavini, Posavini, Turopolju, Podravini, Međimurju i Hrvatskom Zagorju. Dude su vrlo slične gajdama, ali ih ipak od gajdi razlikujemo po broju piskova u prebiraljci (svirali) prema tome i po ukupnom zvuku, te po načinu i tehnici sviranja. U prebiraljci duda nalaze se tri ili četiri piska od bazge ili trstike, dok su u gajdama samo dva. Upravo zbog toga svirka na dudama je bogatija, raznovrsnija i vrlo specifična. Dude su najčešće izrađivane u F tonalitetu, premda je bilo duda i u E i G pa čak i A tonalitetu (premda vrlo rijetko). U Hrvatskoj postoje dvije vrste duda: četveroglasne i peteroglasne (podravske). Razlika između tih duda je u broju piskova u svirali, pa prema tome i u tehnici sviranja.
Za upuhivanje zraka u mješinu duda (kao i svih ostalih starih glazbala s mješinom) je stoljećima upotrebljavana puhaljka, dakle zrak se u mješinu upuhivao ustima. Međutim, prije otprilike sto godina je započeto s upotrebom posebnog, dodatnog mjeha (laktača, sufla, sufra). Upravo je laktača s vremenom postala zaštitnim znakom duda, premda je bilo i gajdi koje su bile svirane s laktačom, a i duda u koje je zrak upuhivan puhaljkom. Glavna razlika između gajdi i duda je u broju piskova u svirali te u načinu sviranja, a ne u načinu upuhivanja zraka u mješinu. Prednost upotrebe laktače je u tome da dudaš ili gajdaš može istovremeno i svirati i pjevati, a čime se u tadašnje vrijeme htjelo konkurirati sve većoj navali novih i, tada, atraktivnijih glazbala (violina, tambure, harmonika, itd.).

Dude su izuzetno stara glazbala, duboko ukorijenjena u tradiciju kajkavskih krajeva Hrvatske. Na slikama lijevo možete vidjeti sviralu četveroglasnih duda napravljenu 1869. godine.
Širom svijeta postoje razna glazbala tipa gajdi, ali nijedno nije toliko specifično i bogato zvukom kao hrvatske gajde i dude.


© Copyright by Stjepan Večković

 

DUDE ČETVEROGLASNE

Naziv: Dude
Područje: Bilogora, Moslavina, dio Posavine, Prigorje, Hrvatsko Zagorje


Četveroglasne dude u svirali imaju tri piska, a dodamo li tome i pisak u trubnju, na tim dudama mogu istovremeno zazvučati četiri različita tona. Zbog toga ih i nazivamo četveroglasnim dudama, za razliku od gajdi koje su troglasne. Tonovi koji se mogu odsvirati na dudama F tonaliteta su: F, G, A, B, C i D (prvi pisak zvan još petak ili melodijska svirala), osnovni ton F i kvarta C (drugi pisak, tj. desna ili prateća svirala), te oktava F (treći pisak ili palčenjak). Trubanj ili bordun uvijek proizvodi duboki, osnovni ton F.
Svirala četveroglasnig dudaOno što je posebnost svirke na dudama je ‘’titranje’’. Dudaši su to ‘’titranje’’ postizali tresući rukom pod kojom bi bila mješina, udarajuči ritmično prstima po donjim rupicama svirale ili tako da su se čitavi drmali i poskakivali. Upravo zbog toga je svirka na dudama specifična i neobična - titrava je kao i brežuljkasti krajevi u kojima su dude nekada svirane.

Lijevo je svirala duda izrađena od trešnje s umetnutim diplicama od trstike.

Četveroglasne dude su gotovo potpuno nestale iz folklorne tradicije, a ponovno ih je rekonstruirao i izradio Stjepan Večković.

© Copyright by Stjepan Večković

 

DUDE PETEROGLASNE

Naziv: dude, podravske dude, peteroglasne dude
Područje: Podravina



Podravske dude u svirali imaju čak četiri piska, pa ih, uz dodatak piska u trubnju, nazivamo i peteroglasnim, jer istovremeno može zazvučati čak pet različitih tonova.
Prvi pisak (petak ili melodijska svirala) proizvodi tonove G, A, B, C i D, drugi pisak (samac) proizvodi samo osnovni ton F, treći pisak (malčenjak) proizvodi samo kvartu C, a četvrti pisak samo oktavu F.

Ono što posebno razlikuje podravske dude od bilogorskih, a i od ostalih glazbala s mješinom, je to da sve rupice za sviranje završavaju ‘’pod prstima’’, što omogućava sviranje svakog pojedinog tona posebno, a također, u toku sviranja, svi tonovi na svirali mogu biti potpuno prekinuti, te opet pušteni u bilo kojem trenutku i u bilo kojoj kombinaciji. Kod gajdi, bilogorskih duda i bilo kojeg drugog glazbala s mješinom to nije moguće, tj. nije moguć prekid svih tonova na svirali tijekom sviranja. Upravo ta različitost omogučava sviraču podravskih duda veliko bogatstvo varijacija i kombinacija tonova tijekom sviranja, te se ponekad čini kao da istovremeno svira više svirača, a ustvari je samo jedan.
Peteroglasne dude su gotovo potpuno nestale iz folklorne tradicije hrvatskih krajeva, a ponovno ih je rekonstruirao i izradio Stjepan Večković.


© Copyright by Stjepan Večković

 

GUNDE

Gunge su jedno potpuno zaboravljeno glazbalo, za koje samo postoje podaci da je nekada bilo izrađivano i svirano na otoku Pagu. Izrađivane su od dva komadića trstike (dvije diplice s piskovima), povezana zajedno navoštenim koncem. Na njih je kasnije naljepljivan rog da bi zvuk bio puniji. Gunge su na obje svirale imale isti broj rupica za prebiranje, tako da su najvjerojatnije bile svirane na sličan način kao i hercegovački mih danas. Slično glazbalo je bilo poznato i u Crnoj Gori, pa se može pretpostaviti da su gunge nekada bile mnogo raširenije. Naziv ''gunga'' se na otoku Pagu upotrebljavao i za svirale slične diplicama, a ponegdje samo kao naziv za pisak od trstike.
Gunge je rekostruirao i ponovno izradio Stjepan Večković.


© Copyright by Stjepan Večković

 

DIPLE BEZ MJEŠINE

Naziv: diple, diple bez mješine, diple s kutlom

Područje: Dalmacija, Dalmatinska zagora, Bosna i Hercegovina

 

Od svirala tipa gungi, tj. dviju diplica iz trstike povezanih zajedno, razvile su se dvostruke (dvocijevne) svirale izrađene od jednog komada drveta, s piscima od trstike. Te su svirale imale još jedan novi dodatak nazvan ''didak'', ''kutao'' ili ''oglavina'' preko kojega je zrak upuhivan u sviralu. U tom slučaju piskovi nisu morali biti stavljani u usnu šupljinu, te su tako bili ujedno štićeni od oštećenja. Takve dvostruke svirale najčešće su nazivane ''diple''. Kasnije su te svirale navezivane na mješinu od štavljene životinjske kože, pa su, uz naziv “diple”, korišteni i drugi nazivi (diple s mjehom, mješina, mišina, mih …). Ova su glazbala svirana na jedan, u našim krajevima, gotovo potpuno zaboravljen način sviranja koji je zvan ''predušivanje" ili cirkularno disanje. To je način udisanja zraka bez prekidanja melodije. Na isti način Makedonci sviraju zurle, a australski Aboriđini svoj didgeredoo.
Osim dvostrukih dipli postojale su i jednostruke diple ili diple jednojnice. Bile su vrlo slične dvostrukim diplama s tom razlikom da su, umjesto dvostruke, imale jednostruku (jednocijevnu) sviralu s jednim piskom od trstike ili bazge (zove), te tri do šest rupica za prebiranje.

© Copyright by Stjepan Večković

 

MIH, DIPLE ( uvod )

Mih, mjeh, diple s mjehom ili samo diple razni su nazivi za gotovo identično glazbalo koje se nekada sviralo od Istre i Like, preko Dalmatinske zagore i dalmatinskih otoka, pa sve do Hercegovine. Mih se sastoji od štavljene kozje ili ovčje kože, dulca ili kanele kroz koju se upuhuje zrak i prebiraljke ili dipli na kojima se svira. Unutar miha, na prebiraljci nalaze se dva piska od trstike. Mih nema trubnja ili borduna kao što imaju gajde i dude. Premda su naizgled vrlo slični mihovi iz raznih područja ipak se razlikuju i to najčešće u prebiraljci, tj. broju i rasporedu rupica, položaju puhaljke te nekim sitnijim detaljima i ukrasima.

Upravo prema rasporedu i broju rupica za prebiranje, na svirali razlikujemo nekoliko specifičnih tipova mihova ili dipli: hercegovački mih, mih s poluotoka Pelješca, srednjedalmatinski mih i istarski mih.
Bilo je još nekih međuvarijanti i prijelaznih oblika mihova, i svako je od tih glazbala jedinstveno, specifično, te se razlikuje od ostalih po melodijama i tehnici sviranja. Svaki izvorni svirač bio je jedinstven po načinu i tehnici sviranja. U nekim krajevima, kao npr. na otoku Cresu, svirač sjedi na stolici i svirajući, istovremeno lupa s obje noge po podu, dajući ritam plesačima.

Mihovi nisu temperirana glazbala i odnosi među tonovima nisu intonativno čisti, pa je svirka na mih vrlo specifična i neobična, oštra, kao i podneblja u kojima je to glazbalo svirano.

© Copyright by Stjepan Večković

 

HERCEGOVAČKI MIH

Hercegovački mih ili diple su najarhaičniji tip miha koji na obje strane svirale ima jednak broj rupica (6-6). Obje rupice u jednom redu poklapaju se istovremeno jednim prstom. Specifičnost svirke na ovom mihu je da se ‘’pratnja’’ melodiji i ritmiziranje svira na gornja dva ili tri reda rupica, a melodija se svira na preostalim redovima rupica ispod. Kod gotovo svih ostalih tipova mihova je obrnuto: melodija se svira na gornjim rupicama, a pratnja na donjim.

Svirala hercegovačkog miha




© Copyright by Stjepan Večković

 

MIH SA PELJEŠCA

Mih s poluotoka Pelješca je prijelazni oblik s prastarog hercegovačkog miha na noviji srednjedalmatinski mih. To je vidljivo po tome što su u gornja dva reda rupica za prebiranje dvije rupice na lijevoj strani zatvorene ili ih uopće nema (6-4). Sličan oblik miha je nekada postojao i u nekim dijelovima Dalmatinske zagore, te Like i Gorskog Kotara, gdje su na lijevoj strani bile zatvorene po tri rupice za prebiranje (6-3).








© Copyright by Stjepan Večković

 

DALMATINSKI MIH

Dalmatinske diple su najrašireniji tip dipli ili miha i svojedobno su bile raširene velikim područjem od Like, preko čitave Dalmacije i Dalmatinske zagore, pa sve do otoka Korčule. Karakteristika tih mihova su ukrasi u obliku kljova ili rogova (pravi ili drveni), puhaljka koja je pričvršćena na sredinu mješine, izrezbareni, stilizirani oblik glave na bačvici te izrezbarena "rotačka", kojom se zatvarao zadnji otvor mješine. Ti ukrasi su specifični i za hercegovački mih, te za mih s Pelješca.



Dalmatinske diple imaju na desnoj strani šest rupica za prebiranje, a na lijevoj samo dvije (6-2). Zbog velike raširenosti ove vrste mihova, postojale su razne tehnike i načini sviranja i gotovo svaki svirač je imao svoj stil sviranja, te posebne melodije i improvizacije karakteristične samo za njega.



© Copyright by Stjepan Večković

 

OTOČKI MIH ( Rab, Pag, Cres )

Mih koji se svira na otocima Rabu, Pagu i Cresu je vrlo sličan srednjedalmatinskom mihu i ima potpuno isti raspored rupica na svirali (6-2). Jedina razlika je u tome što je otočki mih malo jednostavnijeg izgleda, ima mješinu, jednostavnu puhaljku (najčešće izrađenu samo od trstike) i sviralu.
Na Rabu se također može naći i svirala miha s ''obrnutim'' rasporedom rupica za prebiranje. Uobičajeno je da na desnoj strani svirale bude šest rupica, a na lijevoj dvije, dok neki svirači na Rabu koriste svirale na kojima je šest rupica s lijeve strane, a dvije s desne. To nema baš nikakvu ulogu u kvaliteti sviranja i ovisi o individualnim sklonostima pojedinog svirača.








© Copyright by Stjepan Večković

 

ISTARSKI MIH

 

Istarski mih najnoviji je tip miha. Nema toliko ukrasa kao dalmatinski i hecegovački mih. Sastoji se od kozje mješine, puhaljke ili kanele, kutla (bačvica) i svirale ili prebiraljke.Svirala je najčešće malo kraća nego kod ostalih tipova mihova pa daje specifičan zvuk. Na lijevoj strani svirale nalazi se pet rupica za prebiranje, s time da između treće i četvrte rupice odozgo postoji razmak, tj. u tom polju je rupica zatvorena ili je nema, a na desnoj strani se nalaze tri rupice za prebiranje. Upravo je zbog takvog rasporeda rupica za prebiranje, svirka na istarskom mihu specifična i drugačija od ostalih.







© Copyright by Stjepan Večković

 

SOPILE

Sopile (ili roženice, kako se slično glazbalo naziva u Istri) su staro tradicijsko glazbalo slično današnjoj oboi, a koje je do danas sačuvano na području Kvarnera, Kastavštine, Vinodola te na otoku Krku.

Sopile su preostatak starog europskog “šalmaja”, glazbala koje se razvilo negdje krajem srednjeg vijeka, a čije glavne osobine su bile dvostruki udarni jezičak u pisku i čunjasta duplja duž čitavog instrumenta. To primitivno glazbalo nestalo je sasvim iz prakse europske glazbene umjetnosti oko godine 1700. kada ga zamjenjuje, daleko razvijenije glazbalo oboa. Stari “šalmaj” ostao je tek tu i tamo u Europi samo kao pučko glazbalo (npr. u Švicarskim Alpama i u Abruzzima u Italiji gdje se naziva “piffero” … i naravno, kod nas u Istri i Kvarneru).

Karakteristika sopila je dvostruki udarni jezičak, izrađen iz trstike, i konusna, čunjasta svirala, izrađena iz drveta. Dijelovi sopile su: pisak, špulet, prebiralica i krilo. Postoje vela i mala sopila, ili debela i tanka, jer se sopile uvijek sviraju u paru.
Sopci sopu najčešće u tri prigode. Prva i najznačajnija njihova uloga bila je da sviraju uz “tanac” nedjeljom ili blagdanom kada bi se mladež skupila na trgu ili pred crkvom nakon večernje sv. mise. Za vrijeme sviranja sopci udaraju nogama dajući time ritam i sebi i plesačima. Ponekad pod noge podmeću i dasku da se bolje čuje.
Druga prigoda koja nije mogla proči bez sopaca bili su svatovi, a treča prigoda bilo je sviranje u crkvi. U tu svrhu su sopile posebno ugađane na jednoglasno sviranje. Sopci su svirali za vrijeme čitave službe Božje, a i u procesijama (npr. za Tijelovo).
Sopci su uvijek bili cijenjeni i često su dugo bili pamćeni parovi sopaca koji su se istakli svojom virtuoznošću i specifičnošću sviranja.
Premda dosta jednostavno, sopile su glazbalo interesantnih mogućnosti te vrlo prodornog zvuka. Sopile su glazbalo koje je i dan danas vrlo "živo" u folkloru Kvarnera i otoka Krka.


© Copyright by Stjepan Večković

 

ROŽICE

 

 

Roženice (sopile, sopele) su staro tradicijsko glazbalo, slično današnjoj oboi, a koje je do danas sačuvano na području Istre. Poput sopila, i roženice su preostatak starog europskog ‘’šalmaja’’. Karakteristika roženica je dvostruki udarni jezičak, izrađen iz trstike, i konusna, čunjasta svirala, sastavljena od nekoliko komada izrađenih iz drveta. Roženice su glazbalo vrlo prodornog zvuka i uvijek ih sviramo u paru (velika i mala). Premda su roženice, na prvi pogled, vrlo slične sopilama s otoka Krka, ipak postoje razlike između ta dva glazbala. Razlikuju se po vanjskim detaljima izrade, piskovima, tehnici sviranja te karakteristici zvuka. Zvuk sopila je malo "čvršći", "robusniji", dok je zvuk roženica za nijansu "nježniji".
Uz roženice se vrlo često pjeva, a interesantne su kombinacije istovremenog sviranja roženice i šurli ili roženice i miha.
Roženice su glazbalo koje je, uz mih i šurle, i dan danas vrlo "živo" u folkloru Istre.


© Copyright by Stjepan Večković

 

ŠURLE

 

 

Šurle su, uz roženice (sopile) i mih, tipično istarsko glazbalo. Šurle su, ustvari, dvije odvojene svirale izrađene od drveta, na gornjem kraju spojene u ''didak'', ''kutao'' ili ''bačvicu'', kroz koji se upuhuje zrak, a koji ujedno služi i kao zaštita za piskove izrađene od trstike. Svirka na šurlama je dvoglasna (najčešće u tercama), a zbog svoje glasnoće, šurle su prvenstveno upotrebljavane kao plesno glazbalo. Uz šurle se može i pjevati, a interesantne su kombinacije sviranja šurli uz roženice ili mih. Vrlo rijetko se mogu naći šurle pričvršćene na mjeh i svirane kao mišnice.

© Copyright by Stjepan Večković

 

 

BANIJSKE SVIRALE

Banijske svirale su vrlo interesantna glazbala slična sopilama i roženicama. Imaju pisak od trstike s dvostrukim udarnim jezičkom i konusnu sviralu kao i sopile i roženice. Sviraju se u paru, uz pratnju bubnja, a od sopila i roženica se razlikuju po tome što su obje banijske svirale gotovo indentične, iste su dužine i imaju isti raspored rupica (do 10 na svakoj svirali). Razlika između svirala je jedino u tome što vodeća svirala koristi sve rupice za sviranje, a na pratečoj je gornjih nekoliko rupica (4-5 gornjih rupica gledajući od piska) zatvoreno voskom i svira se na preostalim rupicama ispod.

© Copyright by Stjepan Večković

 

JEDINKA

Jedinka ili žveglica je jednocijevna svirala, izrađena najčešće od bazgovine ili ljeskovine, premda se mogu koristiti i druge vrste drveta, npr. šljiva, javor ili trešnja. Jedinka najčešće ima šest rupa za prebiranje te pisak, koji se nalazi s vanjske strane, tj. okrenut je prema gore, za razliku od istočnijih varijanti kod kojih je pisak redovito s unutarnje strane, okrenut prema sviraču. Naziv “frula” (koji ionako nije hrvatskog porijekla) se u Hrvatskom Zagorju, za ovakve vrste svirala, nikada nije upotrebljavao. Još jedna vrlo interesantna karakteristika jedinki iz Zagorja je četvrtasti vanjski presjek za razliku od svih ostalih varijanti sličnih svirala koje su redovito okruglog presjeka. Jedinka je solističko glazbalo vrlo nježnog i elegičnog tona.
Razne varijante svirali jedinki su se nekada davno svirale širom Hrvatske tako da nema kraja u kojem se nisu svirala ova glazbala.


© Copyright by Stjepan Večković

 

DVOJNICE

 

 

Dvojnice su, ustvari, dvije svirale, dvije jedinke napravljene od jednog komada drveta, tako da se obje mogu svirati istovremeno, zbog čega je svirka na dvojnicama uvijek dvoglasna (najčešće u tercama, premda su moguće i druge kombinacije odnosa među tonovima). Kao i većina tradicijskih glazbala, i dvojnice su ograničene rasponom tonova koje možemo odsvirati. Maksimalno možemo odsvirati do šest tonova pojedine oktave. Ponekad je prepuhivanjem moguće pojedine tonove odsvirati u nekoliko oktava, ali intonacija najčešće nije čista. Interesantan je način sviranja kada se, ovisno o nagibu dvojnica prema usnama svirača, može postići da jedna strana dvojnice svira u normalnoj, a druga u višoj oktavi.
Dvojnice su se u raznim varijantama svirale u svim krajevima Hrvatske, te su korišteni razni nazivi za to glazbalo: dvojnice, žveglice, diple, dvogrle, dvojkinje, vidalice, itd.
U svim krajevima Hrvatske dvojnice su gotovo redovito imale na desnoj strani četiri do pet rupica za prebiranje, a na lijevoj tri do četiri, dok su slične svirale u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, te u Srbiji imale obrnuti raspored rupica, dakle na lijevoj strani više, a na desnoj manje. Isto tako, ni jedne dvojnice iz Hrvatske nisu imale piskove s donje strane, dakle okrenute prema sviraču, već uvijek prema gore.
Na donjim slikama su dvojnice iz raznih krajeva Hrvatske (Dalmacija, Slavonija, Hrvatsko Zagorje, Istra).

Dvojnice iz Dalmatinske ZagoreDvojnice iz SlavonijeDvojnice iz Hrvatskog ZagorjaDvojnice iz Istre (vidalice)


 

© Copyright by Stjepan Večković

 

SLUŠKINJA

Sluškinja (ili sloškinja) je zanimljivo glazbalo koje je nekada izrađivano u Hrvatskom Zagorju. Sluškinja su također dvojnice, ali s tom razlikom što na lijevoj strani nema ni jedne rupice za prebiranje dok se na desnoj strani nalazi njih šest. Nekada se na sluškinju sviralo kao na jedinku, s time da bi se u toku svirke, u zgodnom trenutku puhnuo i taj “lijevi”, osnovni, ton svirale.


© Copyright by Stjepan Večković

 

 

TROJKA

Trojka je vrlo interesantno glazbalo koje je nekada izrađivano u Hrvatskom Zagorju, a danas je, na žalost, potpuno zaboravljeno. Nastala je kombinacijom dvojnice i sluškinje. U jednom komadu drveta su provrtana tri provrta, lijevi nema rupica za prebiranje, srednji ima tri (ili četiri), a desni četiri (ili pet). Način sviranja je sličan kao i na sluškinju. Sviraju se dvojnice, a treći ton se povremeno dodaje tijekom svirke.





© Copyright by Stjepan Večković

 

ČETVORKA

Četvorka je napravljena tako da su u jednom komadu drveta provrtana čak četiri provrta, međutim, nemoguće je, i nikada se ne sviraju sve četiri svirale istovremeno. Svirale (tj. piskovi) najčešće čak nisu ni napravljeni na istim stranama, već na suprotnim, dva po dva. Tako na jednoj strani imamo dvojnice, a na drugoj sluškinju. Vrlo rijetki su primjerci na kojima su i sluškinja i dvojnice izrađene na istoj, prednjoj strani (kao na slici).


© Copyright by Stjepan Večković

 

STRANČICA

 

 

Strančica ili fajfa je staro tradicijsko glazbalo koje je nekada obilježavalo sjeverozapad Hrvatske (Hrvatsko Zagorje, Podravina i Bilogora). Sam naziv govori o specifičnom načinu sviranja, na stranu, kao flauta. Strančica i jest preteča današnjih flauta. Strančica je izrađivana od drveta, najčešće od bazge. Na sebi, osim glasnice (rupe na koju se puše), ima šest (ili sedam) rupa za prebiranje. Ponekad su strančice ukrašavane kositrom. Premda je flauta savršenija, strančica je puno zanimljivija zbog toplog i nježnog zvuka, koji proizlazi iz živog, toplog drveta, a ne iz hladnog metala.
Strančicu je rekonstruirao i ponovno izradio Stjepan Večković.

 



© Copyright by Stjepan Večković

 

TRSTENICE

Trstenice ili orglice su staro tradicijsko glazbalo tipa panovih svirala. Izrađivane su u Hrvatskom Zagorju i Bilogori, ali više kao dječja i pastirska glazbala. Trstenice su izrađivane od komadića trstike različite dužine, a specifičnost i neobičnost hrvatskih trstenica je u tome što su najduži komadi trstike stavljani u sredinu, a najkraći na oba kraja. Po tome se trstenice razlikuju od ostalih tipova panovih svirala. Jedna od prednosti ovakvog načina izrade je mogućnost sviranja više različitih tonaliteta na jednom glazbalu što je rijetkost u folklornoj tradiciji. Šteta je što ovako interesantno glazbalo nije našlo veće uporište u našem folkloru.
Trstenice je rekonstruirao i ponovno izradio Stjepan Večković.


© Copyright by Stjepan Večković

 

ROGOVI

Premda rogove ne možemo smatrati glazbalima u pravom smislu te riječi, ipak su i oni imali značajnu ulogu u tradiciji našeg naroda. Rogovima se ne mogu svirati melodije, osim u rijetkim slučajevima kada se na rogu izbuši par rupa za prebiranje pa se mogu izvesti neke improvizacije s tonom ili dva razlike ili pak, ako su rogovi dovoljno dugi da prepuhivanjem možemo dobiti neke alikvotne tonove. Rogovima su se najčešće služili pastiri dozivajući na taj način jedni druge i javljajući svoj položaj. Međutim, rogovi su imali i vrlo značajnu ulogu u nekim važnim godišnjim običajima kao što su: Jurjevo, Ivanje, poklade ili maškare (Buše), itd.
Rogovi su najčešće izrađivani od pravih rogova neke domaće životinje, zatim od vrbove kore, od tikve i od drveta. Bili su različite veličine i dužine, od kratkih kravljih rogova i rogova od vrbove kore, pa do rogova izrađenih od raskoljenog drveta i obmotanih kožom koji su bili dugi i do tri metra. Takvi vrlo dugi rogovi su se zvali bušen i najčešće su se koristili u vrijeme poklada.
Na slici gore su rogovi od vrbove kore, od tikve i volovski rog.

© Copyright by Stjepan Večković

 

DJEČJE SVIRALE

Djeca su nekada, kao i danas, u svojim igrama vrlo često imitirala odrasle. Nekada nije bilo igračaka koje bi se mogle kupiti i vrlo često su djeca sama izrađivala svoje igračke koristeći pri tome sve ono što su mogla naći u svojoj okolini. Tako je nastalo mnoštvo dječjih glazbala koja su vrlo rijetko imala neku glazbenu vrijednost i služila su isključivo kao dječje igračke. Najčešće su to bile svirale za jednokratnu upotrebu napravljene od trstike, kore drveta, vlati trave, ili lista nekog drveta. Najčešće su ta glazbala bacana čim bi se istrošila,




ipak, bilo je i glazbala koja su za djecu izrađivali odrasli pa su ta glazbala ostala sačuvana i do današnjih dana. Razne klepetaljke i zujalke od drveta ili ljuske oraha, guslice od kukuruzovine, male dječje diplice, fučkalke od gline, itd. još se mogu naći u pojedinim etnografskim muzejima.

Na slikama odozgora prema dolje su: dječje žveglice iz Zagorja (u obliku pištolja, bajsa i jedinke), guslice od kukuruzovine i lijepo izrezbarena drvena čegrtaljka.



© Copyright by Stjepan Večković

- ukoliko želite naručiti neki od instrumenata kliknite na http://www.gajde.com

   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine