naše usluge:




 

 

 

 

piše Josip Forjan, prof

OSTALE TEME :


objavljeno: 16.2.2010 god.

 

NARODNA NOŠNJA DONJEGA MIHOLJCA I OKOLICE

 

Donji Miholjac nalazi se u slavonskoj Podravini, uz rijeku Dravu, u blizini hrvatsko-mađarske granice. Danas je to urbana sredina (gradić od oko 10.000 stanovnika) koja je sačuvala brojna ruralna obilježja i u kojoj se brojni tradicijski kulturni elementi isprepliću sa modernim načinom življenja. Mnogo više elemenata tradicijske kulturne baštine sačuvano je u okolnim selima, koja su se smjestila na podravskoj cesti i gravitiraju prema Miholjcu .


Na poticaj HKUD-a “Matija Gubec” 1993. godine pokrenut je projekt istraživanja, rekonstrukcije i izrade miholjačkih zavičajnih narodnih nošnji. Fazi izrade prethodilo je dvogodišnje etnološko istraživanje na području Donjeg Miholjca i okolice. Na osnovi zapisa u etnološkoj literaturi, prikupljenih dokumentarnih i obiteljskih fotografija, pronađenih materijalnih dokaza te sjećanja dvadesetak kazivača rekonstruiran je izgled miholjačke tradicijske nošnje s kraja 19. i početkom 20. stoljeća . Rezultati ovog višegodišnjeg projekta predstavljeni su na izložbi “Narodne nošnje Donjega Miholjca i okolice” koja je 1995. godine postavljena u Galeriji “Gradec” povodom 29. Međunarodne smotre folklora u Zagrebu.


Tradicijsko šokačko narodno ruho počinje se gubiti već početkom 20. stoljeća, a u različitim modificiranim oblicima zadržalo se do šezdesetih godina prošloga stoljeća doživjevši nekoliko razvojnih faza. Najstariji poznati sloj, koji smo uspjeli rekonstruirati, pripada drugoj polovici 19. stoljeća. Bila je to blagdanska i svakodnevna odjeća predaka danas živućih Miholjčana, koja je početkom 20. stoljeća nestala iz svakodnevne upotrebe. Ni naši najstariji kazivači nisu je aktivno nosili, nego pamte da se je nekada čuvala u obiteljskim škrinjama i da su se tako odijevale njihove bake i djedovi. Takvo ruho oni su oblačili samo u različitim folklornim prigodama - za poklade, pučke dramske igrokaze, tamburaške, pjevačke i plesne nastupe i sl. Taj stariji tradicijski odjevni sloj izrađen na autarkičan način, koji je u njihovom vremenu već nestao iz svakodnevnog života, nazivaju narodnom nošnjom (kako danas nazivamo folklorne kostime) razlikujući ga od šokačke nošnje - odjeće koju je nosio seljački svijet u doba njihove mladosti. Bila je to posljednja razvojna faza tradicijskog ruha koja je krojem, materijalom i stilom oponašala građansku modu i bila preslojena mnogim elementima iz građanskog odjevnog inventara. Za razliku od seljačkoga pučanstva, pripadnici građanskoga, obrtničkoga i trgovačkoga društvenoga sloja u to su vrijeme već hrabrije slijedili europska modna strujanja i nosili se gradski. Bila je to univerzalna i karakteristična varijanta odjeće bogatijih društvenih slojeva u manjim mjestima i prigradskim sredinama koju u etnološkoj literaturi običavamo nazivati varoškom odjećom ili varoškom narodnom nošnjom. U njoj se zadržao poneki tradicijski element – vezena košulja u muškom ili svilena pregača i oglavlje šamija u ženskom odjevnom inventaru.


U vrijeme naših etnografskih istraživanja u Miholjcu se šokački nosilo još samo nekoliko starijih žena. Na osnovi sačuvanih materijalnih dokaza, fotografija i kazivanja, rekonstruirali smo kako je izgledala miholjačka narodna nošnja s početka stoljeća. Ona se uklapa u opću sliku nošnji donje slavonske Podravine, u mnogo čemu sliči nošnjama susjedne Valpovštine i našičkoga kraja , ali ima i brojna specifična obilježja.

Dječja nošnja
Najjednostavnije dječje odijelo bila je košuljica duganja sašivena od domaćeg platna tkanja (koje se moglo i obojiti), bez ovratnika, sa drugim otvorenim rukavima. Na prsima je bila desetak centimetara prorezana i kopčala se s par gumbića bucki. Nosila su je ženska i muška djeca do treće, četvrte godine starosti. To je ovisilo i o imovnoj moći roditelja, tj. ako je dijete bilo iz bogatije kuće, ranije je prestajalo nositi ovu jednostavniju odjeću.
Pravo rozanje počinje ulaskom djevojaka u crkveni red s četrnaestom ili petnaestom godinom starosti. Otprilike u istoj starosnoj dobi počinju se svečano oblačiti i momci.

Muška nošnja
Temeljni dijelovi muške odjeće bili su košulja, gaće i pregača. Svagdanje ruho izrađivalo se od mešanog , a svečano od čistog pamučnog platna.
Košulja se nosila preko gaća i bila je nešto kraća nego što je to uobičajeno u Panoniji. Prednji i stražnji stan skrojeni su od po dvije širine pole platna i, kao na panonskim košuljama, spojeni šavom na ramenima. Košulja je bila straga na sredini (ispod manjeg ovratnika) nabrana, a sprijeda sredinom prorezana do iznad struka. Rukavi su bili uski, skrojeni od po jedne pole, nabrani na ramenima, a u zapešću nabrani i učvršćeni orukvicom manžetom. Pod pazuhom su bile dodane četvrtaste krpice latice. Na prsima i orukvicama kopčala se plavim pucetima. Uzduž svake strane prsnog otvora bogato je bila ukrašena tehnikom plosnog veza po pismu crvenim pamučnim koncem šlingulom Motivi su bili stilizirani cvjetni. Ponekad su i orukvice bile ukrašene uskim porubom sajmlicom, optočene bijelom cik-cak pozamanterijskom vrpcom, odnosno crvenom ili bijelom ručno kukičanom zupčastom čipkom. Stariji primjerci košulja bili su šivani ručno, rubljeni rukom po niti, dok su noviji sašiveni strojem. Na njima se, kao i na građanskim košuljama, pojavljuje poseban umetak na ramenom dijelu satl.


Gaće su, također, bile nešto kraće i sezale su do članaka tako da se "dobro viđu čižme". Bile su vrlo široke - najsvečanije od osam, a one svagdanje od četiri ili pet širina pola platna. Na sastavu nogavica umetala se četvrtasta krpica tur. Kroz širi porub provlačila se uzica pomoću koje su se nabirale rancale u struku. Osim uskoga ukrasnoga poruba izrađenoga po niti, na gaćama nije bilo nikakvoga ručnoga rada. Sva njihova ljepota je u rozanju - slaganju u sitne vertikalne uškrobljene nabore.


Neizostavni dio muške odjeće bila je i uska platnena pregača. Bila je sašivena od jedne pole platna dužine devedesetak centimetara. Pripasivala se pomoću vezica. Na gornjem su dijelu na svakoj strani bila ušivena po tri uspravna porubića dužine petnaestak centimetara. Uzduž vertikalnih rubova bila je obično optočena bijelom cik-cak pozamanterijskom vrpcom ili kukičanom čipkom, a uz donji je rub bila prišivena šira kukičana čipka ili našlingani valoviti zubaki. Pojedini su primjerci bili vrlo bogato ukrašeni više ili manje stiliziranim cvjetnim motivima u kombinaciji s inicijalima ili imenom i prezimenom vlasnika, te godinom izrade. Tehnike ukrašavanja su bušeni vez šupljika, križići i plosni vez po pismu. Boja ukrasa bila je isključivo crvena, samo ponekad u kombinaciji sa svijetloplavom . Nekada su se nosile i pregače od kupovnog plavog platna farbara koji je bio izvezen vunom, ali ovakve pregače u Miholjcu su se vrlo rano izobičajile .


Treba spomenuti još jedan ukrasni detalj u muškoj odjeći – rupčić maramicu. Bila je izrađena od kvadratnog komada platna i obrubljena kukičanom čipkom ili šlinganim zubakima. U jednom kutu bila je ukrašena cvjetnim vezenim motivom. Dijagonalno presavijena zaticala se sprijeda za pojas.


Preko košulje oblačio se prsluk prosluk izrađen od crne ili plave čohe. Bio je optočen crvenom i zelenom čohom i bogato ukrašen aplikacijama pozamenterijskih vrpci gajtana i šujtaša. Sprijeda je bio urešen sa dva reda gumba bucki, ciganjske dugmadi i dvjema pletenim uzicama šalangama koje su se prekrižile i vezale na potiljku.
Muškarci su se zagrtali bijelim čohanim kabanicama surkama. Ukras na njima bio je izveden apliciranjem gajtana i komada crvene i crne čohe po kojoj se izrađivao vez vunom. Nosili su i velike kožuhe .


Najsvečanija momačka obuća bile su kožne čižme tvrdih sara. Gizdavi momci nosili su papuče koje škripaju. Kao radna obuća služili su kovani ili šivani opanki bez pete, a zimi bijele vunene valjane čarape fusekle u kombinaciji sa drvenim klompama. Stariji su ljudi omatali noge četvrtastim komadima platna obojcima (napravljenim najčešće od iznošenih ženskih podsuknji krilaca) i obuvali opanke kajišare remenčićima kojih su omatali noge do koljena. Kajišari su imali šivani zapetak i sprijeda rupicama ukrašen kožni jezičac. U novije doba čizme su zamjenili kožni ovijači kamašne i visoke cipele, a kožne tvornički gumeni opanci.
Najčešće pokrivalo za glavu bio je šešir kapa. Mladi su momci nosili svečane plišane šešire vežući oko njih trobojne vrpce pantljike puštene niz leđa. Stariji su nosili šešire od pusta s običnom crnom ukrasnom vrpcom.


Muška miholjačka nošnja formirala se pod utjecajem kulturnih strujanja iz susjednih mađarskih prostora, odnosno iz unutrašnjosti Panonije na što upućuju pojedina nazivlja , te njezin kroj i izgled. Također, podravska obilježja pretežu nad slavonskima: nošenje pregače , kraća muška košulja, kraće i vrlo široke gaće složene u sitne vertikalne nabore , te bijela suknena kabanica bez ovratnika . Ovo je zimsko ruho srodno sa slovačkim i podunavskim kaputima . Vrlo su slične kabanice iz Podravskih Sesveta , te ogrtač surdija iz Malog Bukovca kod Koprivnice . Čizme na cijelom podravskom području (osim Valpovštine) egzistiraju usporedo sa drugom vrstom obuće opancima. Sličnost se može pronaći i u motivima. Kod Mađara, podravskih i baranjskih Šokaca pojavljuje se često motiv tulipana i hrastovog lista .

Ženska nošnja
Žena je prvo na tijelo oblačila usku podsuknju krilca. Bila je sašivena od četiri pole mešanog platna dužine sedamdesetak centimetara. U gornjem se je dijelu nabirala i vezala u struku pomoću uzice provučene kroz platno ili široki porub. Uzduž donjega ruba bio je izrađen različit ukras. Najčešće su to bili bijelim, crvenim, plavim ili crnim koncem ručno šlingani valoviti zubaki ili šlingani cvjetni vijenac u kombinaciji sa rubnom kukičanom čipkom. Na starijim primjercima pojavljuje se uzak bijeli vez rasplet ili geometrizirani cvjetni motiv crne boje izveden tehnikom napuštane pružanke . Krilca su se ukrašavala i prijebornom tkalačkom tehnikom nabiranjem . U svečanim prigodama oblačila su se po dvoja krilca izrađena od pet, šest ili sedam širina pola pamučnoga platna, bogatije ukrašena nabiranjem i crvenim plosnim vezom po ispisu.


Na krilca je dolazila slijedeća podsuknja unterok . Bila je izrađena od finog tvorničkog bijelog platna i široka četiri metra. Cijela širina, osim prednje pole, nabrana je i fiksirana u ošvicu. Nije bila razrezana na prednjici kao što je uobičajeno, već na stražnjoj strani gdje se vezala uzicom. Uz donji je rub bio bijelim koncem izrađen rupičasti vez šlinga visine desetak, petnaestak centimetara. Kasnije ju zamjenjuje kukičana čipka. Motiv je najčešće bio cvjetni. Unterok se škrobio i narozao tj. slagao u šire nabore. U svečanim prigodama nosila su se po dva unteroka. Materijal, kroj i vrsta ukrasa ukazuju da se radi o novijem odjevnom elementu koji je zamijenio nekadašnju podrokljicu.


Na gornji dio tijela oblačila se košulja oplećak. Bio je panonskog tipa - nekrojen, nastao spajanjem i nabiranjem ravnih širina pola platna. Za prednji i stražnji stan uzimala se po jedna pola i sa svake strane čitavom dužinom do rukava proširivala s polovicom pole kako se ne bi morale umetati latice pod pazuhom. Rukavi su bili sašiveni od po dvije pole platna koje su na gornjoj strani bile spojene tvorničkom čipkom. Stan i rukavi bili su nabrani i stegnuti u vratnu ošvicu. Sprijeda je oplećak mogao biti prorezan petnaestak centimetara. Rukavi su u zapešću bili stegnuti u ošvice ili su se nabirali pomoću uzice čineći zarukavlja taclije obrubljene čipkom. Dok se za stan upotrebljavalo grublje platno, rukavi su se šili od finog pamučnog platna ćenara, ćinjara. Istim imenom nazivalo se platno na kojem je ukras bio izveden usnivanjem debljih i tanjih niti osnove, kao i platno na kojem su pojedine skupine osnovnih niti, zbog tehnike tkanja na dva stražnja vratila, navorane, nakupljene . Rukavi su se izrađivali i od platna na kojem je ukras bio izveden križanjem kariranjem debljih niti osnove i potke. Svakako je najfinije i najcjenjenije bilo čunčano platno. Čunčanje je vrsta naopačkog prijebora u zijev u kojem se motiv izvodi debljom bijelom niti. U zijev se zajedno s osnovnom potkom (koja je u čunku) rukama umeću kraće niti ukrasne potke u rasporedu koji diktira ornament. Motivi su najčešće cvjetni. Ovakvi oplećci nestali su iz upotrebe već početkom 20. stoljeća. Sačuvan je tek pokoji primjerak ili njegov fragment . Zamijenila ga je bluza građanskoga kroja izrađena od tvorničke tkanine ispod koje se nosio mali oplećak uskih rukava ukrašen bušenim vezom šlingerajem na prsima i uz rub rukava.


Najstarija poznata vrsta ženske bijele suknje bila je ćenarska, ćinjarska suknja. Bila je izrađene od tankog usnivanog platna ćinjara koje su tkale seoske žene (većinom u selima Sopju, Noskovcima i Predrijevu kod Slatine). Nestale su vrlo rano iz upotrebe i, koliko nam je poznato, nije sačuvan ni jedan primjerak. Zamjenjuju ih suknje od bijelog kupovnog platna slične strukture. Potom u modu dolaze roklje - bijele suknje od tankog kupovnog platna batista ukrašenog bijelim rupičastim šlinganim uzorkom. Bile su široke oko četiri metra, škrobile su se i slagale u nabore legovale .


U ovim krajevima vrlo rano u seljačku modu ulaze suknje od tvorničkih tkanina. Bile su široke, u struku nabrane i učvršćene pasicom. Nekoliko centimetara iznad ruba, uz koji je bila prišivena pozamanterijska vrpca kefica, bila su ušivena tri ukrasna poruba sajmlice. Najstarije poznate bile su vunene suknje na prutke, suknje na stenjke koje su, kako sam naziv kaže, imale na određenim razmacima utkane uzdužne pruge. Bilo je i jednobojnih štofanih suknji. Nisu se slagale u nabore. Ispod suknje nazirali su se ukrasi na podsuknjama unterocima. Legovane suknje dolaze u modu tek između dva svjetska rata i bile su znatno kraće. Takva odjeća predstavlja prijelaznu fazu prema građanskoj modi. Kazivačice spominju i suknje od šarenog šifona patista, kao i farbarske suknje koje su se nosile svakodnevno ili u koroti .
Uz roklje i suknje nosile su se pregače od različitih tvorničkih tkanina. Stariji primjerci, koji nisu sačuvani no vidljivi su na fotografijama, bili su od kašmira ukrašeni uzdužnim cvjetnim partama. Svilene pregače (na grane, duple svile, na plišane ruže) bile su oivičene nabranim ili plisiranim volanom krezlom ili svilenom čipkom. Početkom 20. st. počinju se nositi bijele platnene pregače ukrašene bušenim vezom šlingerajem. Starinske rukom šlingane rupičaste motive u obliku rozeta zamjenjuju strojno izrađeni cvjetni motivi precrtani iz modnih žurnala. Svakodnevno i u žalosti nosile su se farbarske pregače. Prilikom obavljanja kućanskih i poljodjelskih poslova žene su nosile tkanjene potike - obične bijele pregače sašivene od dvije pole domaćeg platna.


Oko vrata su se zagrtale velike kvadratne kašmirske marame češke manufakturne proizvodnje. Bile su različitih boja, optočene vunenim resama i ukrašene karakterističnim cvjetnim uzorkom. Preko kašmirske nosila se tilangla ili tilangle marama izrađena od bijelog pamučnog tila sa izvezenim cvjetnim motivima. Zbog rijetke strukture tkanine, kroz nju se nazirala donja marama. Spominju se i vatmolske marame od finog štofa sa uzorkom kvadratića ili pruga.


U svečanim prigodama djevojke su bile gologlave. Čeona kosa učvršćivala se šećerom i slagala u redove koksne.. Na sredini glave napravio bi se razdjeljak putica, a sa svake strane do uha počešljalo četiri do pet redova koksni odijeljenih razdjeljcima . Straga bi se kosa skupila u dva svežnja copaša od kojih se svaki uplitao u pletenicu od tri pramena. Pletenice su se na potiljku omatale u okruglu knedlu ili elipsastu škudu i učvršćivale iglicama i češljevima. Takvo se oglavlje zvalo kikaš . Nema pouzdanih podataka da je nekada i na ovom području bilo poznato pletenje djevojačkih pletenica od više pramenova kose. Iako to spominju pojedine kazivačice, za sada to ne možemo sa sigurnošću potvrditi . Kasnije u modu dolazi kovrčanje brenovanje kose i različite vrste frizura koje su izrađivali profesionalni frizeri. Svakodnevno i u koroti djevojke su se pokrivale različitim vrstama marama.


Mlade udate žene pokrivale su kosu na poseban način složenom kašmirskom maramom šamijom. Pribor koji je bio potreban za šamijanje bila je marama šamija, kapica pocelica, traka počelarka, podložak tutuk, iglice brboljice, cvjetići ružičke i nakit vislice. Kose bi se najprije podijelila sredinom glave od potiljka do čela. Svaki od svežnjeva kose povukao bi se prema licu i uz čelo upleo u široku pletenicu od četiri ili više pramenova, koja se na krajevima zavezala upletenom uzicom . Tako ispletene pletenice povukle bi se prema natrag, prekrižile na potiljku, podigle, omotale oko glave i zavezale upletenim koncem. Na tako složenu kosu položila bi se kapica pocelica u koju se na potiljku umetao platneni podložak tutuk. Kapica bi se na donjem dijelu nabrala, a vezice omotale oko izbočenog podloška. Preko kapice bi se uz lice položila traka od deblje tkanine počelarka. Ona je služila kao podložak za zabadanje ukrasnih igala. Potom bi se položila na trokut presložena marama šamija tako da pletenice ostanu vidljive. Bočni bi se krajevi na potiljku prekrižili, omotali oko glave i učvrstili iglicama. Sa svake strane simetrično bi se zabole ukrasne iglice vislice, brboljice i ružičke. Jedna ružica i nekoliko igala s ukrasnom glavom zabole bi se sprijeda iznad čela. Za svakodnevno šamijanje koristila se polovica marame, krajevi koje su visjeli niz leđa. Nisu se zabadale ni ukrasne iglice. Miholjačke Šokice prestale su se šamijati već početkom 20. stoljeća. U okolnim selima to se zadržalo duže, sporadično i do II. svjetskoga rata.


Nekoliko godina nakon udaje žena će šamiju morati pokriti svilenom (duple svile, na plišane ruže) ili plišanom maramom koja je mogla biti optočena svilenim resama rojtama. Vezala se pod bradom. Starije žene nosile su tamne štofane tzv. crnoterne ili deblje porketne marame. Na manji svetac svečaric žene su povezivale delinske marame svijetlih boja sa cvjetnim motivom i plavim, rozim i zelenim obrubom. Obične delinske marame nosile su se svakodnevno. Preko njih se ljeti prebacivala pokrivača od grubljega tkanjenog platna da ne pocrni lice. U žetvi su se nosile pokrivače od finog pamučnog platna sa uzduž rubova utkanim plavim prugama prutkama ili šifonske pargarske pokrivače sa šlinganim valovitim zubakima. U koroti su se žene pokrivale kupovnim farberskim maramama.


Žene su nosile vunene prsluke bez rukava lajbe, štofane, u bokovima klinasto proširene, kaputiće s rukavima jakne, te različite druge haljetke obrtničke proizvodnje - šljurike, ćurakljine, rekljice. Pojedini kazivači spominju i kožuške od janjećeg krzna koji su bili ukrašeni ogledalcima i šarenom kožom . Nosile su vunene čarape ili valjane počne, te kožne opanke bez peta opšivene crvenom kožicom. U svečanim prigodama nosile su ružičaste, smeđe ili drap svilene čarape, cipele s kopčama ili lakene cipele - sandale od crnog laka. Gizdavije djevojke i momci nosili su papuče koje škripaju.


Ženskom odjevnom inventaru pripadaju različiti ukrasi i nakit. U svečanim prigodama nosio se samostalni ovratnik kroglin izrađen od šlinganog batista. Nabran i uškrobljen uokviravao je djevojačko lice podsjećajući na građansku modu odakle vjerojatno i potječe. Oko vrata se vezivala crna samtena sometna vrpca sa svetom medaljicom. Nosili su se zlatni lanci, biserne ogrlice ili merđani od sitnog staklenog zrnja. Ono se je nizalo u široke mrežaste ogrlice alove . U ušima su se nosili zlatnici dukati ili različite naušnice majstorske proizvodnje. Pokoji zlatnik dukat nosio se i oko vrata. U kosu su se zaticale različite ukosnice i češljevi, te prirodno cvijeće - muškatl, fajgl i asparagus.. Čeoni dio frizure u svečanim je prigodama ukrašavao voštani vijenac . Djevojke i momci nosili su vunene narukvice s upletenim bijelim staklenim zrncima.

Projekt istraživanja, rekonstrukcije i izrade miholjačkih zavičajnih narodnih nošnji, koji je realiziran uz pomoć zagrebačke Posudionice i radionice narodnih nošnji, dobar je primjer kako mjesno kulturno-umjetničko društvo može potaknuti istraživanje pojedinih elemenata tradicijske kulture i prenositi ih, makar u rekonstruiranom obliku, na buduće naraštaje.






LITERATURA
1. Gavazzi, Milovan: Vrela i sudbine narodnih tradicija, Zagreb, 1978, 154 - 160
2. Lechner, Zdenka: Napomene uz narodnu nošnju Donje Podravine, Osječki zbornik, 13, Osijek, 1971, 287-292
3. Petrović Tihana: Hrvatska tradicijska nošnja našičkog kraja, Studia Ethnologica Croatica 5, Zagreb, 1993, 95-115
4. Petrović, Tihana: Tkane platnene pregače našičkog kraja, Podravski zbornik, 16, Koprivnica, 1990, 111-116
5. Jurković, Ivana: Tkane marame u našičkom kraju, Etnološka tribina 1, Zagreb, 1978, 71-81
6. Radauš Ribarić, Jelka: Tradicijsko djevojačko češljanje u panonskoj Hrvatskoj, Etnographia Panonica, Zagreb, 1982, 97-111
7. Svirac, Manda: Očuvati tradiciju djevojačkog češljanja, Đakovački vezovi, Đakovo, 1994, 18-19
8. Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1981.
9. Skok, Petar: Etimologijski rječnik 3, Zagreb, 1973.
10. Pekić, Petar: Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, 1930.

   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine